Vidrić-Cesarić

Ovaj esej ima 607 riječi.

Vladimir Vidrić hrvatski je simbolist i impresionist iz razdoblja modernizma, stvara krajem 19. i početkom 20.stoljeća, a Dobriša Cesarić pripada generaciji koja nasljeduje naše moderniste, a na literarnu pozornicu stupaju između dva svjetska rata, tridesetih godina 20. st. Vladimir Vidrić stasa u krugu pjesnika hrvatske moderne koji su svoje literarne uzore i utjecaje izgradili u bečkom esteticističkim krugu, kamo je dospio nakon zabrane studija na zagrebačkom sveučilištu zbog prosvjeda protiv Mađara za glavnome zagrebačkome trgu, prilikom kojega je spaljena i mađarska zastava. Dobriša Cesarić svoj književni put započinje objavljivanjem pjesama u različitim književnim časopisima, a ponajviše u Krležinoj „Književnoj republici“. 1931. izdaje svoju prvu pjesniku zbirku, iste kad i njegov suvremenik Dragutin Tadijanović, pod snažnim je utjecajem pjesnika hrvatske moderne, Vidrića i Matoša, ali i pjesnika koje je prevodio: romantičara Puškina,Ljermontova, Goethea, Heine, te pjesnika avangardnog nadahnuća Gorkoga, ali i Rilke i Jesenjina.

Pjesma u Oblacima pripada Vidrićevim pjesmama o sudbini pjesnika. Već naslov nas upućuje na pjesnikovu težnju prema nebeskim, božanskim visinama u kojima je pjesnik doživljen kao „vates“, prorok koji je u prosječnome svijetu neshvaćen i zarobljen. Uočljivo je to u sljedećim stihovima: I ti, koj' sniš o divnoj, nagoj ženi/Na tamno-modrom valu što se rodi,/Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni/Nad plug se sagni i za brazdom hodi.“  U takvoj će situaciji pjesnik biti u napasti da zaniječe govor bogova i muza: „I kad ti padne znoj na čelo tio/Pod oblacima istoga ovog neba,/Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.“, što pjesmi daje tragičan prizvuk. No, Pjesnik ne smije nikad zanijekati svoju težnju k nebeskim, parnasovskim visinama  u kojima će biti ovjenčan lovorovim vijencem. Za razliku od njega, Cesarić za naslov svoje pjesme izabire umanjenicu riječi buba, bubica, te već naslovom upućuje na nešto sitno i u svakodnevice nezamjetno i nevažno, kao što je i većina tema njegovih pjesama: Večeras, kad sam čitao Homera,/Bubica jedna na knjigu mi sleti./I tako se,/Bezazlena i mala, /Najednom našla među bogovima.“ Bubica, prirodno, bezazleno stvorenjce, našla se u društvu bogova, no kao znak pravoga života za pjesnika postaje važnija od literarnih titana, heroja i junaka i on joj posvećuje pjesmu. Upravo ti stihovi upućuju na različit doživljaj funkcije pjesništva i pjesnikova položaja u svjetonazoru dvojice pjesnika. Dok Vidrić u pjesniku vidi posrednika između slobodnih, nebeskih, idealnih sfera i mučne tragične vezanosti uz zemlju, prolaznost i  patnju koji suvereno premošćuje taj jaz, provaliju, ponor, Cesarićev lirski subjekt pjesmom želi sačuvati od prolaznosti nezamjetno stvorenjce, čiju neznatnost višekratno naglašava korištenjem  deminutiva i leksema za sitno: bubica, stvorenjce, trun. Pjesnik ima moć stvarajući pjesmu i o nevažnim bićima i osobama i povijesno nevelikim temama sačuvati ih od vječne prolaznosti. U ovome motivu jantarne smole prepoznajem i intertekstualnu vezu sa pjesmom Prsten Dragutina Tadijanovića koji progovara o istoj temi: prolaznosti života i čuvanja uspomena. Analizirajući ponuđenu pjesmu mogla bih se složiti s ponuđenim citatom da Cesarićeve pjesme ne polaze od parnasovsko-simbolistčkih apstrakcija i idealizacija, već „pjevaju“ običan, svakodnevan, gotovo banalan događaj.

Doista, mogla bih se složiti da je današnje vrijeme literaturi nesklono, no kad i je to i bilo točno? Vjerujem da čovjekova potreba za duhovnim i književnim stvaralaštvom neće nikada nestati, i bez obzira na promijenjene okolnosti, književne poetike i oblike stvaralaštva, uvijek će biti onih koji će imati potrebe pjevati o sebi i ljudima, stvarima i događajima koji ih okružuju. Oba pjesnika zauzimaju legitiman stav: zašto se pjesnik ne bi osjećao usamljen u svijetu u kojem „muze šute“ i poželio otputovati do „oblaka“, o isto tako pjesnik može ostati i na zemlji i promatrajući male i nevažne sitnice sačuvati ih od vječnoga propadanja. Ni jedna tema lirici nije ni tuđa ni strana  - zahvaliti to možemo velikim pjesnicima modernizma, zajedno s njihovim učiteljem Charlesom Baudelaireom.