Istorijat nastanka aikidoa je neraskidivo povezan sa istorijatom aikiđucua, pre svega Daito-rju stila, od koga je aikido i preuzeo većinu tehnika (inace Daito-rju aikiđucu koji je jedan od stilova aikiđucua je pored aikidoa znacajno uticao i na nastanak koreanske vestine hapkido kao i Šorin-rju kempa). Prema dosadašnjim istraživanjima, smatra se da je aikiđucu nastao u devetom veku, za vreme vladavine cara Seive (Seiwa). Prema legendi ovu veštinu je otkrio Seivin šesti sin, princ Teđuin. Njegovi potomci su u okviru klana Minamoto čuvali i razvijali aikiđucu kao tajnu porodičnu veštinu. Sam naziv daito-rju najverovatnije potiče od japanskog simbola za porodicu Šinra Saburo Minamoto Jošimicua, inače jednog od najpoznatijih vojskovodja srednjevekovnog Japana. Pored toga što je bio poznati vojni strateg, Jošimicu je ostao upamćen i kao pesnik, lekar i istoričar, a smatra se da je on i pravi osnivač daito-rju aikiđucua. Po nekim apokrifnim pričama, Jošimicu je svoje specifično borilačko znanje, između ostalog stekao proučavanjem ljudske anatomije na leševima kao i seciranjem ljudi koji su stradali tokom borbe ili bili javno pogubljeni. U
kasnijem periodu, za razvoj aikiđucua je naročito bila odgovorna jedna
grana Minamotovog porodičnog stabla, poznata pod nazivom Aizu Takeda.
Oni su imali položaj šinambana (klan majstora mačevanja) i svoju su
veštinu predavali najstarijim članovima klana. Jedan od najpoznatijih
majstora iz ovoga klana, koji je naročito doprineo razvoju veštine bio
je Goto Tameon Tadajoši. On je borilački sistem Aizu klana dodatno
zasnovao na neokonfučijanskoj doktrini i na primeni principa pod
nazivom "Aiki In Jo Ho" (Aiki In Yo Ho) (princip koji je u velikoj meri
analogan kineskom konceptu Jin i Jang). Inače u okviru klana je
proučavana i upotreba raznovrsnog oružja, karakterističnog za tu epohu,
prevashodno u okviru stila pod nazivom Mizuno Šinto Rju, dok je sam
sistem golorukog borenja bio poznat pod nazivom Ošikući.
![]() Početkom devetnaestog veka, jedan od zadataka Aizu klana je bio i da u neposrednoj blizini carske palate u Kjotu sprečava pobune i demonstracije protiv šoguna, što je dodatno uticalo na razvoj aikiđucua. Padom šogunata sredinom XIX veka (1868 g.) u velikoj meri se menja i status samurajskih porodica. Promene u socijalnoj sferi Japana dovode do toga da tadašnji vođa klana Takeda Sokaku Minamoto Masajoši (1858-1943) počne polujavno podučavati tehnike aikiđucua. Sokaku Takeda je brižljivo vodio evidenciju o svima onima koje je podučavao. S obzirom da je za učenike uzimao samo pripadnike gornjih društvenih slojeva to ga je učinilo vrlo uticajnim, ali ne i poznatim široj javnosti. I pored toga, u prvim decenijama ovoga veka Sokaku Takeda je važio za najčuvenijeg instruktura policijskih jedinica severno od Tokija. Jedan od najpoznatijih učenika Sokaku Takede je bio i osnivač aikidoa Morihei Uešiba (1883-1969). Iako nižeg društvenog statusa od ostalih Takedinih učenika, on biva prihvaćen kao njegov učenik i u dva navrata 1922. god. i 1926. god. dobija licence za podučavanje daito-rju aikiđucua. Uzimajući za bazu upravo tehnike proizišle iz ovoga stila aikiđucua i obogaćujući ih vlastitim tehnikama, kao i tehnikama preuzetih iz drugih veština čiji je majstor Morihei Uešiba takođe bio (u pitanju su tehnike preuzete uglavnom iz drugih tradicionalnih stilova đu-đucua, kenđucua i đodoa (veštine rukovanja štapom)), Morihei Uešiba kreira novi stil koji naziva aikido. U početku Morihei Uešiba, poput svoga učitelja Sokaku Takede, podučava veštini samo uzak krug ljudi (pitomce elitnih japanskih vojnih akademija, pripadnike obezbeđenja japanskog cara itd.), da bi nakon drugog svetskog rata veštinu prezentirao širem sloju ljudi. Od sredine pedesetih godina aikido se počinje širiti i po svetu, najpre po Evropi i Severnoj Americi (prevashodno SAD-u), a potom i po svim drugim kontinentima. S obzirom na univerzalnost principa na kojima se zasniva aikido (dinamična sfera, harmonija, sinhronizacija, ispravna distanca, princip neravnoteže, etički principi...) aikido pripada takozvanom "otvorenom" sistemu borenja u kome nema formi i stilova. "U aikidou nema formi i stilova. Kretanja u Aikidou su kretanja prirode, čije su tajne duboke i beskrajne.'-Morihei Uešiba
Međutim pošto svaki veliki majstor u veštinu unosi i neko svoje
obeležje aikido se vremenom razvio u više različitih "stilova":
Aikikai, Jošinkan, Tomiki-ryu, Joseikan, Tendo-ryu, Šin-Šin toitsu,
Korido, Harai... Ovaj negativan razvoj aikidoa je doveo do toga da su
neki od ovih "stilova" u tolikoj meri "razvodnili" borilački koncept
same veštine da su time doveli u pitanje i njenu primenljivost, dok
drugi stilovi, uglavnom se zadržavajuci na tradicionalnim budo osnovama
same veštine i dalje neguju njen izvorni borilački aspekt.
Autor Prof. Dr. Vladimir Pavlović Uvod u Aikido Aikido je borilačka veština nastala u Japanu. Aikido nije sport. Aikido je razvoj i jačanje duha i tela. Pri tome ne treba smetnuti sa uma njegovu praktičnu primenu u samoodbrani. Osnova Aikidoa je uspostavljanje harmonije bez upotrebe fizičke snage, tj. ne-suprotstavljanje zakonima prirode. Aikido tehnike se izvode upotrebom Vaše sopstvene energije zajedno sa energijom vašeg protivnika. To znači da bez obzira da li ste jaki ili slabi, veliki ili mali, muško ili žensko, mladi ili stari, Vi možete primeniti Aikido iako niste naročito fizički spremni. Aikido tehnike se izvode upotrebom Vaše sopstvene energije zajedno
sa energijom vašeg protivnika. To znači da bez obzira da li ste jaki
ili slabi, veliki ili mali, muško ili žensko, mladi ili stari, Vi
možete primeniti Aikido iako niste naročito fizički spremni.
Preuzeto sa realaikido.org
Osnovni aikido principi
Stav ili položaj tela, treba da bude takav, da nam omogućava najbolju moguću startnu poziciju, za brzo pomeranje tela u bilo kom pravcu, i istovremeno, optimalnu stabilnost koju je vrlo teško narušiti. U širem smislu predstavlja i unutrašnje stanje, koje nam omogućava da opažamo svoju okolinu i kretanja u njoj (protivnik). Fokusirana snaga. Snaga stvorena koncentracijom sila čitavog tela. Snaga disanja nastaje kada s osećaj, disanje, i ritam postanu jedno. Narušavanje ravnoteže protivnika je neophodni element koji nam omogućava da lako primenimo neku od tehnika. Skretanje pažnje nam omogućava da nesmetano koristimo polugu ili bacanje. Za to se možemo koristiti:
Dinamika: Kretanje u realnom aikidou je jedna od najvažnijih komponenti tehnike. Osnovne karakteristike: stabilnost, pokretljivost, tečno povezivanje različitih vrsta kretanja. Po obliku putanje, mogu biti kružna (najčešće), pravolinijska i kombinovana. Kretanje je dodatno usložnjeno iznijansiranim premeštanjem težine, u zavisnosti od zahteva tehnike i trenutnog stanja međusobnog odnosa našeg, protivnikovog tela, kao i okolnosti.
Tehnika bacanja ili kontrole: primena neke od mnogih iz realnog aikidoa tako da iskoristi pravac, smer, intenzitet i vreme napada Završni udarac je dobro primeniti nakon kontrole ili bacanja, jer nas definitivno postavlja u superiornu poziciju u odnosu na protivnika. Fokus, zadržavanje budne pažnje na protivnika i nakon kompletno izvedene tehnike (zanshin) nam pojačava koncentraciju na čitav tok tehnike. Unutrašnja Energija (Ki) nastaje kada savršeno izbalansirano primenimo zajedno sve principe.
Autor Bratislav Stajić
Sta je KI? Ki je jedna od najčešće pogrešno upotrebljavanih
reči u aikidou. Često je shvatan kao nešto "mistično", izvan
uobičajene vežbe, neka vrsta "super moći" čiju tajnu mogu da dostignu
samo nekolicina odabranih. Ne postoji direktan prevod reči Ki na
engleski (kao ni na srpski, prim. prev.), ali obično se prevodi kao
"životna sila" ili "unutrašnja snaga", pri čemu oba izraza mogu da
zamagle objašnjenje još više. Koncentracija Koordinacija Imaginacija Verovanje u sebe
Autor
Philip Smith
6.dan. So Hombu
Vežbanje uma u aikidou Osnivač (Morihej Uešiba) je nameravao da aikido bude daleko više od tehnika za samoodbranu. Njegova namera je bila da stopi borilačku veštinu u skup etičkih, društvenih, i upravljačkih ideala. Uešiba se nadao da će ljudi trenirajući aikido, usavršiti sebe duhovno podjednako kao i fizički. Međutim, nije odmah očigledno kako bi vežbanje aikidoa tebalo da rezultira i nekom duhovnom (psihofizičkom) transformacijom. Štaviše, mnoge druge veštine polažu pravo na to da svoje učenike vode do prosvetljenja ili psihofizičke transformacije. Možemo se sa pravom zapitati onda, da li se i kako aikido razlikuje od drugih veština u pogledu efekata transformacije. Trebalo bi da nam bude jasno da transformativna sila aikidoa, ako takva postoji uopšte, ne može ležati samo u izvođenju fizičkih tehnika. Pre ako aikido omogućava samousavršavanje i psihofizičku transformaciju duž puta koji je predividio osnivač, vežbači aikidoa moraju da usvoje određene stavove prema aikido treningu i moraju nastojati da gaje određene vrste naklonosti koje se tiču saznanja. Veštine koje polažu pravo na to da omogućavaju transformativnu osnovu za svoje vežbače ukorenjene su u religioznu i filozofsku tradiciju kao što su Budizam i Taoizam (uticaj Šinto-a na japanske veštine je u poređenju sa predhodnim obično mali). U Japanu je Zen Budizam izvršio najjači uticaj na razvitak transformativnih veština. Mada je Morihej Uešiba bio mnogo manje pod uticajem Taoizma i Zena u odnosu na ''novu religiju'' Omotokjo, sigurno je moguće spojiti određena gledišta Zen i Taoističke filozofije i prakse sa aikidom. Šta više, Omotokjo, je široko ukorenjen u raznovrsni sastav neo-Šintoističkih koncepcija i verovanja. I pored ovoga, bilo bi potpuno pogrešno pretpostaviti da je usvajanje ovih stavova neophodan uslov za psihofizičku transformaciju kroz aikido. Koliko se tiče ujedinjenja Zen i Taoističke prakse i filozofije sa aikidoom, psihofizička transformacija kroz vežbanje aikidoa će biti malo drugačija od psihofizičke transformacije kroz vežbanje veština kao što su karate, kjudo ili ceremonija čaja. Sve ove veštine imaju zajednički cilj da uliju svojim vežbačima spoznaju staloženosti, spontanosti akcije/reakcije, i shvatanja karaktera stvari upravo onakvim kakve jesu (šinjo). Činjenica da je aikido trening uvek sarađivački daje jednu specifičnu dimenziju izgrađivanju ličnog transformisanja kroz aikido. Kooperativan trening olakšava napuštanje takmičarskih razmišljanja što pojačava opažanje drugih sopstvenih dualizama. Kooperativni trening takođe polako uliva osećaj za dobrobit partnera i sigurnost. Ovaj stav ( vođenja računa o drugima) se onda proširuje i na druge situacije izvan vežbanja aikidoa. Drugim rečima, kooperativna osnova za aikido vežbanje se prenosi direktno u okvir moralnog ponašanja u svakodnevnom životu. Osim toga, treba da bude jasno da ukoliko je moguć lični preobražaj kroz aikido trening, to nije automatski proces. Ovo je očigledno opažajući činjenicu da ima i onih koji vežbaju aikido godinama i koji još uvek prave moralne i zakonske prekršaje. Tehnička veština i široko iskustvo u borilačkim veštinama nisu svakako garancija moralnog i ličnog napretka. Ova činjenica se često javlja kao veliko razočarenje za aikido studente, posebno ako bi otkrili da njihovi instruktori još uvek pate od raznih vrsta nedostataka. Ustvari, ovo predstavlja dragocenu lekciju: Tehničko znanje je cilj koji se lakše postiže od ličnog napredovanja. Mada oba ova cilja mogu predstavljati obavezu za čitav vek, znatno je lakše učiniti vrstu žrtvi i napora koji se traže za tehničko napredovanje nego uložiti napor i žrtve koje zahteva lični preobražaj i napredak. Put samousavršavanja i ličnog preobražaja mora, u svakom slučaju, negde početi. Možda je najvažnije zapamtiti i za učenika i za učitelja aikidoa (lako se zaboravi) da stalno imaju na umu da su ljudi sa kojima treniraju ljudska bića kao i oni sami, i da svaki od njih ima svoju jedinstvenu perspektivu, sposoban je da oseti bol, frustraciju i sreću, i da svako od njih ima svoj vlastiti cilj zbog kojeg trenira.
Aikido i realnost
Mnogi učenici aikidoa (kako početnici tako i napredni) se brinu o tome kolika je vrednost ove borilačke veštine u praktičnoj samoodbrani. Napadi koji se uvežbavaju na treningu su često nerealni i izvode se bez mnogo brzine i snage. Kao odgovor na takav napad, ni tehnika ne može biti realna. Zabrinutost je ovde opravdana, ako se stalno vežba na taj način.
Mnoge aikido tehnike ne mogu biti izvedene efikasno bez istovremene primene Atemi Waze (udarac koji se zadaje napadaču da bi se olakšala kasnija primjena
tehnike). Zbog bezbedonosnih razloga, atemi se često izostavlja (ili se
veoma mlako izvodi) tokom vežbanja. Važno je medutim izučavati Atemi Wazu pažljivo, i možda, posvetiti određeno vreme uvežbavanju primene Atemi Waze, tako da bude u stanju da ga primeni efikasno kada to bude neophodno. Za realnu primenu aikidoa nije važno a ni dovoljno imati realnost u svom imenu ili nastupu, već je neophodno pravilno vežbati. Preuzeto sa realaikido.org
|