Istorija Gornje Morace


Crna Gora u doba Petra 1 i Petra 2
Djoko D. Pejovic

napomena: za sve dolje napisano korisceno gore navedeno djelo od Djoka D. Pejovica

     Nalazeci se na prostoru izmedju Jadranskog mora s jedne, i Zetske ravnice sa druge strane, u stalno nepovoljnim prirodno-geografskim i politickim uslovima. Crnogorci su se morali boriti za opstanak i razvijati oslobodilacku aktivnost na sirem podrucju. U susetstvu sa Mletackom republikom, Austrijom, Francuskom i sa Turskom na svim ostalim stranama, perspektive uspjesnog razvitka zemlje u vise pravaca mogle su se ostvariti samo pod uslovom jedinstva crnogorskih i brckih plemena. Znacajnu podrsku u tom smislu Crnogorcima su davale snage naroda istog porijekla, jezika i vjere pod turskom vlascu. Uticaj Crnogorskih mitropolita na njih, narocito posle ukidanja Pecke patrijarsije, bio je pored ostalog vrlo osjetan. Crnogorci i Brdjani bili su po svemu prirodni saveznici na djelu obezbjedjivanja boljih uslova zivota i vece sigurnosti.
   U to vrijeme plemenska struktura Crne Gore i Brda cine: 
 -cetiri nahije: Katunska, Rijecka, Ljesanska i Crmnicka.
Brda ima sedmoro: Bjelopavlici, Bratonozici, Kuci, Rovca, Moraca ( Gornja i Donja Moraca) i Vasojevici.
     Dogadjaji koji slijede dovode do boljeg i brzeg ujedinjenja Crnogoraca i Brdjana ( Narodna skupstina koja je na Cetinju odrzana 20. januara i 6. avgusta 1796. godine ).18. oktobra 1898. godine prestavnici svih plemena , "slobodne oblasti Crne Gore i Brda" ustanovili su i izabrali Praviteljstvo Suda Crnogorskog i Brckog, vrhovni organ jedne vlasti u zemlji, koji je trebalo da sve njihove odredbe dosledno ostvaruje.
    Crkva je prestavljala vazan cinilac u drustvenom i politickom razvitku Crne Gore i Brda.
Istorijske, politicke i druge okolnosti zivota njihovih ljudi ucinili su je znacajnim ciniocem odbrane od tudjina, u prvom redu od Turaka, glavnog neprijatelja, druge vjere. U istorijskim i drustveno-politickim uslovima zivota u Crnoj Gori i Brdima ( Moraca je dio Brda) crkva je sopstvene interese izjednacavala sa interesima borbe protiv turaka, kao jednog od osnovnih cinilaca zivota i perspektive Crnogoraca i Brdjana, cija je zemlja objektivno prelazila u novu fazu istorije.
     Ukidanjem Pecke patrijarsije 1776. godine, Cetinjska mitropolija je, kao njena eparhija fakticki samostalna. Pravo na njenu samostalnost precutno je priznala i Carigracka patrijasija.
    Cetinjska mitropolija je ostvarila ulogu politicki vrlo znacajnog cinioca na Balkanu. Ulogu tako znacajnog cinioca oslobodilacke borbe Cetinjska mitropolija je mogla uspjesno ostvariti blagodareci i snaznim pojavama svojih darovitih predvodnika kakvi su bili Petar I i Petar II Petrovic . Svojim licnim svojstvima i izvjesnim drugim uslovima obojica su bili u stanju da prime na sebe odgovornost za ostvarivanje teznji i interesa naroda svoje zemlje u borbi za opstanak.
    Mitropolita Petra I mnogo je interesovalo sta se desava u Brdima, kakvi su odnosi izmedju plemena i opste stanje u njima samima. Od toga su uveliko zavisili uspjeh njihove oslobodilacke borbe i proces ujedinjenja sa Crnom Gorom.
     Jasnija razumijevanja zajednickih interesa, bogatija iskustva i vise mogucnosti u organizovanju udruzenog otpora napadima turske vojske kolasinskih i niksickih jaramaza dosli su do vrlo snaznog izrazaja 1820. godine. U to vrijeme crnogorsko-brcki vladar se obratio Grahovljanima, Banjanima i Rudinjanima ukazujuci da Moracani , Rovcani i Uskoci kao i Bratonozici i ostali Brdjani ucinise jedinstvo ( ujedinise se) .Te godine je postajala neposredna opasnost od Turskog napada na Moracu, od Tusine sa jedne i Kolasina sa druge strane. U Moraci u to vrijeme turcima je bilo otkazano svako placanje dazbina. Moracani su trazili hitnu pomoc, a brdjani su ocekivali pokret crnogoraca, mada su im rovcani, piperi i kuci dijelom vec posli u pomoc. Odbrana Morace znacila je fakticki zastitu interesa vec ujedinjene zemlje.
    "Caru nema zveka (uzivanja) ni uzura (odmora), dok Moraca sjedi u kaura". Tako je prema narodnom predanju i u narodnoj pjesmi pisalo u fermanu iz Stanbola bosanskom veziru prije pokretanja Turske vojske na Moracu. U dobro organizovanom otporu vojske od moracana, rovcana, bjelopavlica i katunjana, vojska bosanskog vezira bila je u Moraci potucena i razbijena. Zaplijenjena je velika kolicina ratnog materijala. Poslije bitke na Moraci 1820. godine u kojoj pogibe Delibasa, turski vojskovodja, ostvareno je ujedinjenje Morace i Rovaca sa Crnom Gorom.

Vezano za bitku na Moraci 1820. godine

    Sveti Petar Cetinjski na glas da ce turci da udare na Moracu je licno poslao Serdara Mrkoja Mijuskovica na celu crnogorske vojske da u tome boju pomognu moracanima. O tome dogadjaju ostali su stihovi koje je napisao Radovan Becirovic Trebjeski:

Knjigu pise Petrovic vladika,
na Cetinje u bogosloviju, 
a salje je u selo Pjesivca
Mrkojevoj kuli u Poviju:
"Mrki vuce, Mrkoje serdare,
dva mi vrana nad pecinom gacu,
kazu da su vdarili turci
da pokore krvavu Moracu.
No mrkoje, na glasu delijo,
ako si se kod doma trevijo
kupi vojsku, hitaj pro planina,
iznenadi pasu Dzeladina.
Pozdravi mi Moracke hajduke,
sigurno ce pobijedit turke,
jer je jaci onaj koji ceka
po pravilu ljuckoga poretka".
...............
Jos ne bjese mjesec priso Garcu,
a Mrkoje s' cetom na Moracu,
u Rzacu goru osvanuse
na katune Kljajica Stanise,
tu se trevi Stanisina Mara
ista sestra Mrkoja serdara,
te su na cast bili kod odive,
mesa, sira i moracke sljive.
No Mrkoje u Ljeviske strane,
iznenadi turke, muslimane
silnu vojsku Dzeladina pase,
u Moracke klance krdisase,
kuda turci bjezahu na jata
od vojvode Mine i Mijata.
Tursku silu dvades puta jacu,
potopise u vodu Moracu.
....
U sred toga krvavoga boja
ubi puska Serdara Mrkoja,
kod serdara, Susu barjaktara,
pogibose turke razgoneci! 
.....
I tu osta viteze i bane,
na zlo mjesto u Ljeviske strane...