MORIHEI UESHIBA (1983-1969)

Rođen  je 14.12.1883. godine, u Wakayama perfekturi (zvanoj Tanabe), kao jedini sin od petero djece. Od oca je naslijedio samurajsko određenje i zanimanje za politiku, a od majke posebno zanimanje za religiju, poeziju i umjetnost. Nježnije tjelesne grade, kao dječak više je vremena provodio unutar kuće čitajući, nego u igri izvan kuće. Volio je slušati o magičnim legendama čudotvoraca «En no Gojo» i «Kobo Dashi», bio je očaran ezoteričnim budističkim ritualima, što je uzrokom da je jedno vrijeme želio postati budistički svećenik. Da bi ispunio njegove snove, otac Yoroku bi mu potanko prepričavao priče o njegovom pradjedu «Kichiemonu», govoreći da je bio najjači samuraj svoga vremena i ohrabrivao ga da uči sumo hrvanje i plivanje. Škola mu je bila manje zanimljiva pa je često nalazio zanimanja izvan nje. No svi poslovi su ga razočarali. Kratko radeći kao trgovac, shvatio je da ima dara za borilačke vještine pa je počeo učiti nekoliko njih. Tako je učio Jujutsu u Kito-ryo dojo, mačevalačku vještinu Kenjutsu u Shinkage Ryu trening centru. No teška bolest Beri Beri spriječila ga je da se nastavi baviti borilačkim vještinama i vratio se kući gdje se kasnije oženio sa Itogawa Hatsu.

 
Po oporavku, za vrijema rusko-japanskog rata, prijavio se u vojsku. No kako je bio niska rasta (niži od 150 cm), nije zadovoljnio na novačenju. Ogorčen, po povratku kući istezao se vješajuci se o drveće kako bi dosegao potrebnu visinu. Prilikom drugog novačenja primljen je u vojsku i pridružen pješadiji. U vojsci je impresirao sve nadređene pa ga je njegov zapovjednik predložio za Nacionalnu vojnu akademiju. Ueshiba je to odbio zbog raznih razloga, te se razvojačio iz aktivne službe.

Vrativši se na imanje, bio je odlučan u namjeri da nastavi s vježbanjem  borilačkih vještina. Otac mu je napravio dojo na imanju i pozvao poznatog jujutsu učitelja Takaki Kiyoichia da mu bude mentor. Ojačao je i shvatio da posjeduje velik dar za borilačke vještine. Zainteresirao se i za politiku.

U proljeće 1912. u dobi od 29 godina, s obitelji seli u divljine Hokkaida. Nakon prvih nekoliko godina borbe s prirodom, selo je počelo napredovati. Ueshiba je razvio iznimnu muskulaturu do tih razmjera da je snaga koju je imao u rukama bila gotovo legendarna. Tada se sreo i sa Sokaku Takedom, velikim majstorom Daito ryu Aiki Jutsu. Vidjevši da je Takeda veliki majstor, Ueshiba je zaboravio sve i posvetio se treningu. Nakon mjesec dana, vratio se u Shirataki, izgradio dojo i pozvao Takedu da živi s njim. Takeda je pristao.

Čuvši da mu je otac jako bolestan, prodao je velik dio imovine i krenuo da posjeti oca, bez namjere da se vrati na Hokkaido. Dojo je ostavio Takedi. Na povratku, impulzivno je svratio u Ayabe, središte nove Omoto-kyo religije. Upoznao je i njenog osnivača Deguchi Onisaburo. Zadivljen i Ayabeom i Deguchijem, Ueshiba je ostao dodatna tri dana. Stigavši kući, otac je već preminuo. Teško je podnio očevu smrt. Prodao je svu nasljeđenu zemlju i otišao u Ayabe proučavati Omoto-kyo religiju. Slijedećih osam godina proveo je sa Deguchijem, proučavajući Omoto-kyo, Budo, i priključio se lokalnim vatrogascma. Mirotvorac, Deguchi je bio zagovornik pokreta nenasilja i univerzalnog razoružavanja. Jedna od njegovih misli je: naoružanje i rat su sredstvo kojim zemljoposjednici i kapitalisti ostvaruju svoj profit, dok sirotinja trpi. Zanimljivo je da se Ueshiba, čovjek sa darom za borilačke vjestine, mogao zbližiti sa Deguchijem koji je zagovarao nenasilna rjesenja. Deguchi je shvatio da je Ueshibina svrha pravo tumačenje Budo-a, odnosno kraj svim borbama i svađama.

Može se reci da su Ueshibin život oblikovale dvije osobe: Takeda je otvorio njegove oči po pitanju Budo-a dok je Deguchi utjecao na produhovljenje kroz Omoto-kyu iskustva. U ranim 40-tim, oko 1935. godine Ueshiba je imao nekoliko duhovnih iskustava koja su ga toliko impresionirala da je promijenio svoj način života i treniranja. Spoznao je pravu svrhu Budo-a; ljubav koja voli i njeguje sva bića.

Godine 1927. po nagovoru Deguchija, Ueshiba se odvaja od Omoto-kyu-a i kreće svojim putem. Seli se u Tokyo. Dotada je stekao mnogo sljedbenika, i napravio je svoj dojo u Ushigome distriktu (sadašnje sjedište Aikido World Headquarters).

Za vrijeme gradnje posjetili su ga mnogi veliki majstori raznih borilačkih vještina, od kojih su neki bili toliko oduševljeni Ueshibinim naukovanjem da su i svoje studente poslali k njemu da treniraju. 1931. godine dovrsen je «Kobukan», a 1932. je osnovan «Budo enhancement society» sa Ueshibom kao glavnim instruktorom. Studenti su mu bili danas poznati Shioda Gozo, Shirata Rinjiro i drugi.

Pred početak II. Svjetskog rata Ueshiba je bio jako zauzet podučavajuci u Kobukanu. Istodobno, održavao je i posebne tečajeve na glavnim vojnim i policijskim akademijama. U slijedećih 10 godina, Ueshiba je postajao poznatiji i poznatiji, pa su se počele i prepričavati mnoge razne priče o njegovu životu. Njegov jedini sin Kisshomaru tada je zapisao i dokumentirao mnoge događaje iz njegova života.

Vjerojatno zbog «božanske naredbe», 1942. Ueshiba se poželio vratiti na selo. U svojim govorima često je spominjao da su «Budo i zemljoradnja jedno». Rat je opustošio Kobukan, a i umorio se života u gradu. Kobukan je ostavio sinu Kisshomaru i preselio se u Ibaraki perfekturu, u selo Iwama, gdje je sagradio dojo na otvorenome - danas poznati Aiki Shirine.

Prvi naziv Aikida bio je Aikijutsu, zatim Aiki Budo, a naglasak je još uvijek bio više na borilačkoj vještini nego na duhovnom prosvjetljenju. Od 1942. (kada je prvi put službeno upotrijebljen naziv Aikido) pa do 1952. godine, Ueshiba je sistematizirao tehnike i pročistio filozofiju aikida. 

Nakon rata, aikido se brzo širio i razvijao, uglavnom u Kobukanu (tada zvanom Hombu Dojo) pod voditeljstvom Kisshomara Ueshibom. Morihei Ueshiba je postao čuveni O Sensei ili «veliki ucitelj», majstor aikida. Primio je i mnoga odličja japanske vlade. Do kraja svog života, radio je na usavršavanju svog «Puta», uz nikad prekinuto naporno treniranje.

U rano proljeće 1969. se razbolio. Vratio se u kući da bude bliže Dojo-u. 15.04.1969. stanje je bilo kritično. Na poziv učenika, održao je posljednji trening, predajući ideju o aikidu: Aikido je za cijeli svijet; ne trenirajte ga zbog sebičnih razloga, nego za sve ljude širom svijeta. Time je utkao misionarstvo, koje aikido danas ima, šireći se po cijelom svijetu pronoseći O'Senseijevo naukovanje o miru i mirnom rješavanju sukoba.

Umro je 26.04.1969. godine u dobi od 86 godina, a za njim, dva mjeseca kasnije, i njegova supruga Hatsu, u dobi od 67 godina. Sahranjen je u obiteljskom hramu u Tanabe-u, a svake godine, na dan 29.04. održava se memorijalna misa u Aiki Shrine u Iwama.