 Brojna je i bogata kulturna i povijesna baština Cavtata i Konavala, koju je vrijedno posjetiti za vrijeme vašeg boravka u Cavtatu. Kuća Vlaha Bukovac  Rodna kuća Vlaha Bukovca, jednog od najpoznatijih hrvatskih slikara i začetnika hrvatskog modernog slikarstva, ponovno je otvorena za javnost od svibnja 2004. godine nakon desetgodišnje stanke i temeljite trogodišnje obnove. Spomenička obilježja Kuće Bukovac nisu samo njena arhitektura, vrtni prostor i smještaj u staroj cavtatskoj gradskoj jezgri, već nadasve nasljeđe imena velikog hrvastkog slikara Vlaha Bukovca, njegova umjetnička ostavština i baština Bukovčeve obiteljske prošlosti. Po svojoj prostornoj organizaciji Kuća Bukovac tipična je građanska kuća 19. stoljeća, kamena dvokatnica s ulaznim dvorištem – kortom i prostranim stražnjim vrtom. Posebnu zanimljivost čine novootkriveni i po prvi put u cijelosti prezentirani zidni oslici koji prekrivaju zidove starog, istočnog dijela kuće, a radio ih je mladi Bukovac prije odlaska na školovanje u Pariz. U nekadašnjem dnevnom boravku - tinelu i slikarevom ateljeu izloženo je tridesetak najreprezentativnijih djela iz Bukovčeve ostavštine, a također izložen je i dio zbirke namještaja, uporabnih predmeta i osobnih stvari iz Bukovčeva vremena. U prizemlju kuće zasebni je izložbeni prostor u kojem se redovito održavaju izložbe suvremene umjetnosti. Kuća Bukovac otvorena je za posjetitelje tijekom čitave godine.
Mauzolej obitelji Račić  Mauzolej poznate cavtatske brodovlasničke obitelji Račić (kipar Ivan Meštrović 1883. – 1962.), na groblju Sv. Roka u Cavtatu, sagrađen je 1921. godine na mjestu kapelice Sv. Roka iz XV stoljeća, po želji oporučiteljice Marije Račić. Građen je od bijelog bračkog kamena u obliku kupole i u čitavoj građevini nema niti jednog komada drva ili nekog drugog materijala osim bronce, od koje su napravljena vrata i zvono.  Čitav mauzolej, od ulaza na kojem se nalaze dvije karijatide, preko svoda prekrivenog glavama anđela, poda na kojem se nalazi biblijska povijest koju simboliziraju četiri evanđelista, glavnog oltara i pobočnih lađa, pun je simbolike koja predstavljatri osnovne etape ljudske sudbine: rađanja, života i smrti. Na zvonu salivenom također po Meštrovićevom nacrtu upisana je njegova prekrasna misao: "Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan".  Mauzolej obitelji Račić, jedinstvena je ljepota koja poput bijelog labuda meditira o vječnosti, plovećinad cavtatskim sunčanim morem i drvoredimaborova, čempresa i palmi.
Zbirka Baltazara Bogišića  Zbirka je utemeljena 1909.-1912. godine, a u sastavu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti djeluje od 1955. godine. Baltazar Bogišić (Cavtat, 1834 – Rijeka, 1908,), pravnik i znanstvenik europskog ugleda, kozmopolit, od 1875. stalno nastanjen u Parizu. Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od njezina osnutka 1867. godine, član niza drugih akademija i znanstvenih društava, te nositelj nekoliko visokih europskih odličja. U Zbirci je pohranjeno više od 35.000 predmeta knjižne, muzejske i arhivske građe. Posebno se ističe zbirka stare grafike (8.185 listova hrvatske i najšire europske provenijencije od 16. do kraja19. stoljeća) jedna od tri najveće u Hrvatskoj, te znalački sabrana numizmatička kolekcija (2.700 primjeraka). Bogišićeva knjižnica, zbog brojnih raritetnih i unikatnih izdanja ide u red najdragocjenjih spomeničkih knjižnica u Hrvatskoj (oko 15.000 naslova knjiga i brošura, 66 inkunabula, 164 rukopisa). Jedinstvenu znanstvenu i kulturnu vrijednost ima i bogata arhivska građa koju je Bogišić prikupio, te njegova začudno velika osobna prepiska ( 10.092 pisma, 1.481 korespodent. Knežev dvor sjedište je Bogišićeve zbirke od 1958. godine. Zbog loših uvjeta u prizemnim prostorijama i predstojećih završnih radova na rekonstrukcijigraditeljskog kompleksa, moguće je razgledati izložbu Raznolikosti Bogišićeveostavštine, u koju je uvršten samo jedan dio rijetkih predmeta (slike, grafike, fotografije, mobilijar, posuđe, etnografskipredmeti, knjige, rukopisi, dokumenti i drugo). 
Pinakoteka crkve sv. Nikole  Pinakoteka župne crkve Sv. Nikole u Cavtatu utemeljena je 1952. godine, pored ostalog zaslugom akademika Cvita Fiskovića. Ova vrijedna zbirka slika, plastike i crkvenog liturgijskog posuđa, smještena je u prostoru neposredno uz župni dom i dostupna je turistima i posjetiteljima Cavtata. Među mnogim vrijednim umjetničkim djelima ističu se ikona s prikazom Sv. Nikole iz XV. stoljeća, alabasterni reljef iz XV. stoljeća, Sv. Sebastijan baroknog majstora bolonjske škole Benedetta Genarrija, djela sicilijanskog slikara Carmela Reggija, te djela velikog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca.
Zavičajni muzej Konavala  Zavičajna kuća Konavala osnovana je 1974. godine nesebičnim zalaganjem, trudom i entuzijazmom istaknutih prosvjetnih i turističkih djelatnika Čilipa, te dobrom voljom ljudi Konavala. U zgradi nekadašnje seoske blagajne, smještene na središnjem čilipskom trgu, prikupljen je i izložen etnološki fundus Konavala, prezentiran u prostoru tipične konavoske kuće. 1991. godine zgrada Zavičajne kuće je spaljena teje nepovratno izgubljen dio inventara. Etnološka zbirka Zavičajnog muzeja Konavala danas sadrži oko 500 eksponata među kojima su izložene najkvalitetnije ženske i muške narodne nošnje, vezenine i ostalo tekstilno rukotvorstvo, nakit, oružje, glazbala te nešto uporabnih predmeta. Stalni postav upotpunjen je i izborom vezenina i uzoraka veza cavtatske Vezilačke udruge Jelke Miš. Zavičajni muzej Konavala otvoren je za posjetitelje svakog dana, osim ponedjeljka.
Soko-Grad  Tvrđava
Sokol ili Soko Grad, najveća je i po smještaju u brdskom prijevoju prema
Bosanskom zaleđu izuzetno važna utvrda iz vremena Dubrovačke Republike.
Izgrađena je na lokaciji Ilirske i Rimske fortifikacije, o čemu svjedoče ostaci
keramike i rimske cigle u njenim zidinama. Svojim oblikom prilagođena je
prirodnoj stijeni na kojoj je izgrađena, a bojom kamena srasla u okoliš. Sa Soko
Grada ispod kojeg se nalazi i memorijalna i grobišna crkva Gospe od Sokola,
pruža se jedinstven i najcjelovitiji pogled na čitave Konavle.  Godine 1391. tadašnji gospodari Konavala, braća Sanković, ustupaju Dubrovačkoj Republici čitavu oblast s tvrđavom Sokol, a u konačno vlasništvo Republike tvrđava dolazi 1423. godine. Dubrovačka Republika je obzirom na stratešku važnost ove tvrđave u nju neprestano ulagala, te je tvrđava raspolagala cisternom, zgradom za streljivo, skladištem vina i hrane, stanom kaštelana, stražarnicama, zgradom za vojnike, te zgradom za smještaj žena i djece iz obližnjih sela u slučaju ratne opasnosti. Popeti se na vrh ove tvrđave i danas izaziva osjećaj strahopoštovanja i divljenja u izuzetno promišljen obrambeni sustav povijesne Dubrovačke Republike.
Franjevački samostan Pridvorje  Konavosko selo Pridvorje smješteno je u centarlnom dijelu Konavala, ispod padinastih strana Sniježnice. Ovo čudesno mjesto pod murvama, platanama i topolama na vodi, okruženo izvorima i rijekom, proslavilo se s Konavlima u dubrovačkoj književnosti 15., 16. i 17. stoljeća. Povijest ovog sela zalazi u srce i dušu svakog konavoskog bića, te se kroz njegovu povijest mogu pratiti Konavle u slijedu od dvije tisuće godina, a i više. U 12. st. Pridvorje se zvalo selo sv. Martina, a današnje ime vezano je za 15. st. i procvat Dubrovačke Republike. U središnjem dijelu sela izgrađen je Knežev dvor u kojem su boravili konavoski knezovi i pjesnici, a naokolo njega su građene seoske kuće, gumna i crkve, i sve se to zajedno nazivalo Pridvorjem. U ravničarskoj zoni ispod sv. Trojice sagrađen je u stilu rane dubrovačke renesanse franjevački samostan s crkvom sv. Vlaha (1423.-1429.). Kao hodočasno svetište, ovaj samostan prikupio je bogatu riznicu milodara, te i danas čuva zavjetnu baštinu crkvene umjetnosti, među kojom je posebno vrijedno istaći čuveno Pridvorsko raspelo, izrađeno u drvu u kasnoj gotici.
Sklop mlinica i stupa na rijeci Ljutoj  Na rijeci Ljutoj u Konavlima izgrađen je sustav mlinica i stupa koji se sastojao od osam mlinica za brašno , dvije mlinice za ulje i tri stupe. Kada je Duborvačka republika kupila Konavle na rijeci su u gornjem toku zatečena četiri mlina. Nakon 1550. godine izgrađen je cjelokupni sustav «donji mlinovi», koji se očuvao i do danas.  Mlinice i stupe funkcionirale su na sustavu kanala, a dio donjih mlinova napajao se i trima akveduktima. Većina zgrada smještena je na zapadnoj obali rijeke, dok se na istočnoj obali nalazi stupa Đivanović. Sklop mlinica i stupa na Ljutoj bio je od od iznimnog gospodarskog značaja kako za Konavle, tako i za čitavu Dubrovačku republiku. Izvorište i gorniji tok rijeke Ljute, na kojem se nalazi i sklop mlinica, zaštićeni je prorodni krajolik, dok je sustav mlinica i stupa preventivno zaštićeni spomenik kulture.
Stećci i kominate  Sakralni spomenici Ilirske nekropole - oko 115 kamenih gomila slobodnostojećeg kamena, najčešće u Mikulićima, Pločicama, ispod Čilipa razmještene su u nepravilnom rasporedu, često su nepristupačne i kriju grobni inventar prapovijesnih ilirskih poglavara. Mitreji - prikaz Mitre i bika, borba dobra i zla, svjetla i tame, a poznata su dva primjerka reljefa mitraističkog kulta i to u podrumu Bogišićeve kuće u Cavtatu i u Močićima. Nekropole stećaka su sastavni dio današnjih groblja uz male seoske kapele, a po brojnosti stećaka impozantna je nekropola u Dunavama kraj crkve sv. Barbare, zatim u Mihanićima, Gabrilima i Brotnicama i u Pridvorju kod župne crkve.  Profani spomenici Kominate su autohtona i jedinstvena građevinska forma razvijene stambene arhitekture Konavala. To su žbukana krovišta piramidalnih formi, nad velikim kućnim ognjištima, koja se grade konzolastim ispuštanjem kamena, bez drvene konstrukcije ili drugačijih učvršćenja. Ima 18 registriranih spomenika u selima Donje Bande,a jedina kominata u Gornjoj Bandi je u samostanu franjevaca u Pridvorju. Mitrej
Mitra je bilo istočnjačko,
indoiransko božanstvo koje su u Rimsko carstvo presadile rimske legije. Kao bog
– simbol hrabrosti, prijateljstva i kreposnog života, Mitras je vrlo brzo
postao jako omiljen među rimljanima. Mitraizam se ubrzo proširio čitavim
Rimskim Carstvom, bio je prihvaćen u službeni kult panteizma. Iako su mu tragovi
nađeni i drugdje na području bivšeg rimskog Ilirika, osobito je bio usvojen u
Konavlima, gdje je jedan od najbolje sačuvanih mitreja – monolit s bareljefom
Mitre...  Mitrej (Mitrin Speleum)se nalazi u Močićima, „ na Dikličevoj glavici „,
kako stanovnici Močića zovu to mjesto. To je bršljanom zarasla špilja, a iznad
nje, uklesan u živoj stijeni, reljef Mitre prikazanog kako ubija bika ( taurus
), što je simboliziralo rađanje novog života. Na reljefu, uz Mitru nalazi i sve
drugo što mu je obredno bilo potrebno za prinošenje te žrtve: tu su dva Mitrina
svećenika s bakljama, Suncem Mjesec, škorpion, zmija i pas. Sve to predočuje
bitku Svjetlosti protiv sila Mraka – Dobra protiv Zla. Pobjeda Sunca dat će
više svjetlosti, a zemlja će, natopljena krvlju žrtvenog bika, dati više svojih
plodova.  Nedaleko, na brežuljku Sv. Đurđu, bio je još jedan mitrej, ali on nije sačuvan. Od njega su ostala samo dva kamena bloka, koji su ugrađeni u Cavtatu u kući gdje je rođen dr. Baldo Bogišić. Mitrej u Močićima zanimljiv je i zato što se u njegovoj neposrednoj blizini, izdvojen samo uskom šumskom stazicom, nalazi, u stijeni rustično isklesan, još i reljef ilirskog boga Vidasusa, zaštitnika pastira, stada, šuma i voda. Uz grobove, tj. gomile, što se nipošto ne mogu nazvati umjetničkim djelom, ovaj je reljef jedini klesani ilirski arheološki spomenik u Konavlima. Kršćanstvo je od mitraizma preuzelo mnogo njegovih rituala i simbola, kao što su pričest, biskupska mitra (kruna općenito), sedam smrtnih grijeha,sedam svetih sakramenata. Stare predaje govore da su ovdje bile podzemne žive vode, koje su punile špiljska okna. Močići su od davnina upotrebljavali tu vodu, nazvavši je Tomina voda ili Tomina gustjerna, a samu glavicu gdje je špilja zovu Tomina glavica (sve po Sv. Tomi, zaštitniku špilja i voda). Špilja Šipun
U Hrvatskoj ima više od 8000 špilja, Dosad ih je samo 5000 dovoljno istraženo. Po broju špilja i podzemnih prolaza Hrvatska je u Europi na vodećem mjestu. Teško je odabrati najljepšu, no među njima je zasigurno i zakonom zaštićena špilja Šipun u Cavtatu, proglašena geomorfološkim* spomenikom prirode.  Nalazi se kod Cavtata, grada udaljenog oko 20 km od Dubrovnika. Posebno je zanimljiva zbog gotovo potpuno zacrnjenih stijena. U ovoj špilji su pronađeni dijelovi keramičkog posuđa. U špilji se nalazi malo jezero. Špilja Šipun u Cavtatu, po
mišljenju vodećeg hrvatskog ekologa akademika Milana Meštrova, pravo je
biološko čudo. U šupljini jedva većoj od sto metara opisano je 13 novih
životinjskih vrsta koje su odreda endemi s uskim područjem života.  Prvo znanstveno djelo o špiljskim pojavama napisao je dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić 1584. godine, proučavajući špilju Šipun u Cavtatu i špilju Vjetrenicu na Popovom polju. Tumačeći postanak vjetra, Gučetić je spomenuo i dvije špilje - Šipun kraj Cavtata i špilju u Popovom polju, koju nije imenovao, ali se može pretpostaviti da se radi o špilji Vjetrenici. Postanak vjetra u špiljama, Gučetić objašnjava ishlapljivanjem elemenata Zemlje pod utjecajem Sunca. Gučetić je uočio da se vjetar javlja samo na ulazu, uspoređujući ga s pojavom izrazitijeg strujanja mora u tjesnacima. Na primjeru špilje Šipun, pojavu vjetra na njenom ulazu objasnio je njenom vlažnošću, odnosno pojavom podzemne vode. No, prema njegovom mišljenju, voda pogoduje postanku siga, kojima ova špilja obiluje. Iako s današnjeg gledišta zastarjela, ova je rasprava u speleološkom smislu zanimljiva i važna, jer je Gučetić, u skladu s duhom svog vremena, opažanjem i zaključivanjem na temelju činjenica, uočio razlike između špilja i pokušao ih objasniti. To je dakle najstariji poznati opis špilja u Hrvatskoj i BiH, pa Gučetića možemo smatrati jednim od začetnika speleologije u našim krajevima.  Priča iz narodne legende govori da je ovim prostorima harao zmaj imenom Voaz, koji je boravio u Cavtatskoj špilji Šipun. Sveti Ilar je boravio u jednoj špilji blizu Cavtata. Prema legendi on je Epidaurum (Cavtat) spasio od strašnog zmaja Voaza iz špilje Šipun. Zmaj je mještanima činio puno zla, pa su molili Svetog Ilara da ih oslobodi njegove pošasti. Sveti Ilar je pošao u špilju Šipun i snagom božje volje naredio zmaju da pođe za njim. Zatim je podigao ruke i učinio se put kroz more, pa je po suhu preveo zmaja u Mline. Narodu je naredio da napravi veliku lomaču. Kad je došao u Mline, vezao je zmaja, stavio ga na lomaču i spalio. Na mjestu gdje je Sveti Ilar spalio zmaja, zahvalni mu je narod podigao crkvu. Sveti Ilar (Hilarion) se rodio u Thabati kod Gaze oko god 291. od poganskih roditelja koji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo i zagrijao za monaški život. Sam je želio obići skupine pustinjaka. Nekoliko je godina bio učenik sv. Antuna Pustinjaka, slavnog oca kršćanskog monaštva. Više od dva mjeseca proživio je oko g. 307. s njime u egipatskoj pustinji. Kad se vratio kući, nije više zatekao žive svoje roditelje. Poput svog učitelja i on je baštinjena dobra podijelio siromasima. Nakon toga se povukao u samoću kod mjesta Maiume. Tu je provodio život u veoma oštrim vježbama pokore, u neprestanoj molitvi, a ipak podvrgnut i teškim napastima. Oko g. 329. Hilarion je počeo oko sebe skupljati učenike pa su osnovali prvi samostan u Palestini. Glas se o Hilarionovoj svetosti proširio na sve strane, a pripisivala su mu se i čudesna djela: ozdravljenje bolesnika i oslobađanje opsjednutih od demona. Kako su ga ljudi salijetali sa svih strana, više nije imao mira ni samoće. Zbog mnoštva njegovih čudesa dolažahu mnogi k njemu tražeći duhovnu pomoć. Zato odluči poći na hodočašće. U želji za samoćom otišao je najprije u Egipat, zatim u Bruchio kod Aleksandrije, pa onda u jednu oazu u Libiji. Napokon se morem prevezao na Siciliju gdje je živio kod Pachina na rtu Capo Passero. Sa Sicilije je došao je u naše krajeve. Godine od 362 do 366. spominju se kao vrijeme koje je Sveti Ilar proveo na području Župe dubrovačke i Cavtata. Vrelo (kod izvora vode ispod Zavrelja) spominje se kao mjesto na gdje je Sveti Ilar boravio. Svoj je životni vijek Hilarion završio u samoći kod Pafosa na otoku Cipru. Ondje življaše sakriven pet godina. Samo bi ga od vremena do vremena posjetio vjernu mu učenik Ezihije (Hesychios). Umro je kao osamdesetogodišnjak g. 371. Učenik je njegove posmrtne ostatke potajno prenio u Gazu.Miho Šiša Konavljanin  Miho
Šiša Konavljanin rođen je 1946. godine u konavoskom selu Mihanićima, gdje i
danas stvara i živi. Već 40 godina uspješno ujedinjuje rad i život konavoskog
težaka i umjetnika, velikog i raznolikog opusa.   Cavtatska limena glazba    |
CAVTAT i KONAVLE >
